Kako sam postao gljivar

piše:  Branko Bartolić,

Da mi je netko tog prekrasnog jesenskog poslijepodneva, sada već davne 1977. godine rekao da ću jednog dana pisati stručne članke o gljivama, odgovorio bih mu da je „lud“, jer u tom trenutku, skupljajući svoje prve primjerke Sunčanica (Macrolepiota procera), nisam još bio svjestan da sam se upustio u avanturu koja nikad ne prestaje.
Sve je počelo pozivom mog susjeda Iveka, a nastavilo se do dana današnjeg i siguran sam da nikada neće prestati. Tog sam poslijepodneva šetajući jednom od sesvetskih šuma, uživajući u raskošnim bojama mnogobrojnih gljiva, ušao u njihov svijet iz kojeg, za mnoge od nas nema povratka.
Svijet gljiva, koji je u tom trenutku za mene bio velika nepoznanica, otvorio se u svoj svojoj raskoši, zarobio me, no istovremeno upozorio da ulaznica nije besplatna i da se spoznaje mogu skupo platiti.
Kao i mnogi drugi, koje sam kasnije susretao, već u prvoj berbi, izložen mnogobrojnim primjercima najrazličitijih gljiva, prepustio sam se prvoj determinaciji i naravno pao na ispitu jer sam već spomenutu Sunčanicu zamijenio srećom također jestivom Biserkom (Amanita rubescens), što i nebi bila neka tragična zamjena da tu nije bio i primjerak smrtno otrovne Panterove muhare (Amanite pantherine).
Nisam se otrovao, jer danas ne bih pisao ovaj članak, a možda zahvaljujući tome, da je sa mnom bio moj najbolji prijatelj Ivan Forko, koji je, iako i sam početnik već dobro raspoznavao sunčanicu i neke druge vrste gljiva.
Budući da je još nisam bio svjestan opasnosti, koja se u jednom trenutku toga dana nadvila nad mojom glavom, te sam večeri uživao u pohanim sunčanicama koje je Ivek pripremio

Ubrzo nakon toga kupio sam svoju prvu knjigu o gljivama koju sam našao u našim knjižarama – Atlas gljiva, autora Giuseppe-a Pacea, koju sam naprosto progutao u želji da što prije dođem do spoznaja o gljivama, koje bi mi omogučile prepoznavanje što većeg broja gljiva.
Tada sam shvatio još jednu zabludu, a vjerojatno i najznačajniju, gljive se ne determiniraju niti prepoznaju po slikama i fotografijama iz knjiga, a to sam osobno i provjerio na terenu u šumi, gdje mnogi primjerci već determiniranih gljiva nisu bili identični s ilustracijama u knjizi „Atlas gljiva“.
Dvije godine sam se „mučio“ sa spoznajom da nisam siguran u prepoznavanju mnogih od tristotinjak vrsta koje sam upoznao, pa se često događalo da sam bacio sve gljive koje sam ubrao, jer je poneka od njih izazivala sumnju koju mi nije mogao ni Ivek umanjiti svojim meritornim nastupom i uvjeravanjima, kako je on sto posto siguran da je determinacija gljiva u redu.
Za svaki slučaj ja sam ih ipak spremao u kantu za smeće.
Sljedeći vrlo važan korak u svijetu gljiva i mom gljivarskom razvoju, bilo je poznanstvo sa autorima prvih knjiga kod nas, prof. Ivanom Fochtom, prof.dr.sci. Romanom Bošcem te prof. Čedomilom Hermanom uz koje sam utvrdio svoje znanje na terenu-u šumi, potvrdio ga i otjerao sve sumnje koje su me do tada sprečavale, da se još dublje upustim u upoznavanje predivnog svijeta gljiva.
Ovo napominjem da samoukost nije dovoljna da se podigne razina znanja koje jamči određenu sigurnost. U nazad dvadesetak i više godina situacija se znatno izmijenila jer postoje gljivarska društva uz koja su vezani mnogi autoriteti s ovog područja i gljivari znalci, pa je puno lakše doći do željenih spoznaja.