Čudesni svijet gljiva Branka Bartolića

Što je to – gljiva ?

Mnogi se početnici gljivari pitaju – što su to gljive ? Prvo, na što treba obratiti pažnju jest činjenica, da je ono što vidimo i doživljavamo kao gljivu, samo plodno tijelo složenog organizma, koji često puta zauzima nepregledna prostranstva pod zemljom. Da bi spoznaja o tome bila jasnija, navodim čitaoce na pomisao o „šumi“ ispod šume, i to sitnog korijenja i korijenčića (micelija).

Gljive razlikujemo od biljnog svijeta po tome jer ne posjeduju klorofil (lisno zelenilo), te one same ne mogu fotosintezom proizvesti organske tvari potrebne za život i rast. One ih uzimaju iz prirode, od drugih živih ili mrtvih biljnih ili životinjskih organizama, pa ih zbog toga dijelimo na tri skupine : saprofite, simbionte i parazite.

Saprofiti su gljive koje uzimaju gotove organske tvari od mrtvih organizama, odnosno njihovih organskih ostataka. Ova grupa gljiva objedinjuje mnoge vrste gljiva koje gljivare ne zanimaju, kao vrste iz ostalih grupa. No ta grupa gljiva vrlo je značajna u ciklusu razlaganja organskih ostataka i privođenja tla primarnom obliku za ishranu i rast biljnog svijeta. To znači da su vrste, te skupine gljiva, jednim dijelom, jer u tom procesu sudjelujui drugi organizmi, zadužene za razgradnju prirodnog otpada, primjerice lišća, uginulih stabala i drugog. To je vrlo važna ekološka funkcija vrsta te skupine gljiva.

Simbionti su gljive koje stupaju u zajednički život sa živim jedinkama iz svijeta biljaka, uglavnom drvećem, jer same ne mogu doći do svih organskih tvari potrebnih za život, kao što to mogu saprofiti. To znači da se te vrste gljiva nastanjuju na određenu vrstudrveća i to tako da njihov micelij gusto obavije završne, kapilarne dijelove korijenovog sustava odabranog suputnika. Takva pojava naziva se mikoriza, a važna je za oba sudionika, jer gljivin domaćin ima korist što mu ona svojim djelovanjem na okolno tlo, razlaže organske tvari u pogodan hranidbeni oblik, a gljiva dobiva dio asimilata mikoriznim putem od svog životnog saputnika.

Paraziti su gljive koje rastu na živom organizmu, na kojem parazitiraju do njegove smrti, a često su primarni i sekundarni uzročnici njegova uginuća. U ovu grupu spadaju mnoge vrste rupičarki (Polyporus), dok bih iz reda lističarki posebno izdvojio baršunastu ili zimsku panjevčicu (Flammulinu velutipes), koja napada vrbe, topole ili drugo listopadno pa i cnogorično drveće, kao i puzu ili medenjaču (Armillariella mellea), koja se uz listopadno drveće naših šuma često pojavljuje u voćnjacima na voćkama.

Navedene vrste gljiva rasprostiru svoj micelij između kore i debla, što polako ali sigurno uzrokuje sušenje napadnutog stabla. Nakon njegove smrti gljiva nastavlja živjeti na njemu, ali sada kao saprofit, crpeći zadnje ostatke hranidbene tvari, da bi u međuvremenu svojim rhizomofama (konopcima slične tvorevine  micelija) preselila na sljedeću žrtvu.

Anatomska građa gljiva je veoma jednolična, pa se i po tomu lako razlikuju od biljnog svijeta. Izgrađene su od dugih cijevima sličnih, tankih, manje-više razgranatih i isprepletenih stanica, koje nazivamo hifama (hipha). Te su hife međusobno isprepletene, ali ne i srasle. Tako razgranat splet hifa predstavlja zapravo tijelo gljive, a zovemo ga gljivača ili micelij (mycelium). Iz čvorišta sličnih tvorevina unutar micelija, iz takozvanih primordija (primordium) izrastaju plodišta gljiva (crtež br.1). ta plodišta opčenito se nazivaju „gljivama“. Gljive se razmnožavaju veoma sitnim i pojedinačno prostim okom nevidljivim truskama (sporama), kojima su obilježja veoma različita, ali karakteristična za određenu vrstu ili rod. Ako nekoj gljivi lističarki obojenih spora odrežemo stručak tik ispod klobuka, tako da ga možemo položiti na bijeli papir, nakon nekoliko sati, poslije uklanjanja klobuka s papira, ugledat ćemo radijalne tragove odbačenih spora, kojih se veličina kreće od nekoliko do više desetaka mikrometara (1 mikrometar je milijunti dio metra ili tisućiti dio milimetra). Trusni prah i izgled nekih spora prikazani su na crtežima br. 2 i 3.

Spore se razvijaju u prevjesu (hymenium) na dva načina :

  • izvan sporonosne stanicekoju nazivamo bazidij (basidium), dakle izvan tih bazidija, točnije na njihovu vrhu, sa stapkama koje se zovu sterigme (crtež br.4).
  • unutar sporonosne stanice koja izgleda kao produžena mješina (ascus), (crtež br.5).

Produkcija spora u gljiva je nevjerojatno intenzivna. Jedna prosječno velika pečurka odbacuje u jednoj minuti oko milijun spora, u pola dana oko jedne milijarde, a proces odbacivanja spora traje nekoliko dana. Naravno, da, tek pokoja od njih dospije na pogodno mjesto, gdje i proklije. To mjesto može biti i veoma udaljeno od mjesta nastanka. Zbog njihove mikroskopske veličine, vjetar, kukci, ptice i sve drugo što se kreće raznosi ih posvuda. Ako dospiju na pogodno mjesto, prokliju i tada izrastaju nove hife, koje se neprestano granaju,pupaju, produžuju i isprepliču na sve strane. Tako nastaje novi micelij (crtež br.6).

Kao i sva živa bića, tako i gljivino tijelo (gljivača, micelij) odumire, počevši od tamo gdje je najstarije, dakle od sredine prema krajevima. Preživjeli dio micelijapoprima oblik prstena koji u promjeru postaje sve veći. Kako micelij, za sve to vrijeme, stvara i svoje plodište, odnosnoono što u svakodnevnom govoru nazivamo „gljivama“, to se one često nalaze kao nanizane, nekad u vrlo uočljivim, kružnim formacijama. U narodu se ta pojava naziva „vilino kolo“ (crtež br.7).

Plodišta gljiva ,karpofor (carpophorum), po obliku i veličini, zatim po boji , mirisu i okusu, veoma su različita. Jedan od njih ima karakterističan „gljivin“ izgled, odnosno klobuk i stručak, neke na klobuku imaju krpice ili ljuskice, na stučku prsten ili rukavac, a pri dnu stručka obojak, dok druge nemaju. One se međusobno razlikuju i po izgradnji trusišta (hymenosphorum). Neke gljive stvaraju spore u trusištu, koje je satavljeno od radijalno poredanih listića (lamela) (crtež br.8), drugima je oblikovano od tankih cjevčica (crtež br.9) ili drukčije. Karakterističan izgled klobučarke je prikazan na crtežu br. 8, a isječak klobuka gljive cjevastog himenofora na crtežu br. 9, poprečni prerez polovice jedne cjevčice na crtežu br. 9a, a poprečni prerez dvaju listića na crtežu br. 9b.

Sva ova, kao i mnoga druga obilježja, poslužila su mikolozima (stručnjaci koji proučavaju gljive), da ih razvrstaju u veće ili manje skupine, prema njihovoj srodnosti.

Skupini gljiva (Mycophita, Eumycota) pripada preko stotinu tisuća do danas poznatih gljiva. Mnoge od njih običnom promatraču ostaju uvijek nevidljive, jer su uvijek nevidljive, često samo jednostanične. U gljive spadaju i plijesni, kvasci, snijeti, hrđe, peronospore i mnoge druge, od kojih su neke korisne, a druge uzročnici mnogih teških bolesti biljnog i životinjskog svijeta, pa i samog čovjeka.

Gljive kojih je plodište razmjerno veliko i koje sabirač želi ubrati i upoznati, ima znatno manji broj ; no za upoznavanje još uvijek vrlo mnogo. Postavlja se pitanje – gdje se takve gljive mogu naći ? Gotovo svugdje, gdje je dovoljno vlažno i gdje je temperatura pogodna. Ta dva uvjeta su za život gljiva veoma važna, pogotovo za tvorbu plodišta. Neke vrste rastu samo na panjevima, druge na tlu, neke u šumi, a druge opet na livadama. Iskusni skupljač to dobro zna. Rasprostranjeno je mišljenje da gljive rastu „preko noći“. Istina je da neke gljive, u poklapanju optimalnih uvjeta tla i vlažnosti zraka, teperature zraka i tla, optimalnog boniteta tla, što se samo povremeno ispunjava u prirodnim uvjetima, mogu „preko noći“, odnosno razmjerno brzo narasti, te se stvara uvjerenje o veoma brzom rastu gljiva. No, tosu samo iznimke. U prosjeku od početka izbijanja gljivina plodišta do izrastanja u stadij zrelosti, protekne najmanje tri dana, a često i znatno dulje, do 20 i više dana. Ovo je samo jedan dio znanstvenih spoznaja, maksimalno pojednostavljen kako bi bio što pristupačniji čitateljima i omogučio im ulazak u svijet gljiva. Daleko je zanimljivija ona njihova „mistična“ strana, koja se ne može objasniti nikakvim znanstvenim pristupom, o čemu će biti riječi u jednom od sljedećih nastavaka ove „uzbudljive“ priče o mom čudesnom svijetu gljiva..

Branko Bartolić